Literarci pišu

“Ili napiši nešto vrijedno čitanja ili uradi nešto vrijedno pisanja”,rekao je Benjamin Franklin.

Naši literarci počinju svoje čarobno putovanje kroz svijet poezije 

Djeca nijesu kriva

Zašto ubijate djecu, ljudi?

Kakva se mržnja u vama budi?

Šta su vam krivi, nedužni, mali?

Neki su, možda, tek prohodali!

 

Ruše se snovi nedužnoj djeci,

I kuće što gradiše njihovi preci!

 

Dječji me vrisak mnogo boli,

Malo se dijete za život bori!

Rat mu odnese mamu i tatu,

Želi da otrči svome bratu.

 

Porodice se rastavljaju,

U tuđini traže spas.

Nadaju se da će nekad,

Svojih dragih opet čuti mili glas.

 

                                    Sofija Vuković  VI/2

Poruka mira

 Pruži ruku, pomozi strancu.

Skrati mu muku, ko starom znancu.

 

Zaustavimo glad u svijetu.

Pružimo pomoć, ko bratu brat.

Ne tražimo više novu metu

Zar nije ljepše nego započeti rat?

 

Neki nas čak i vrijeđaju,

ali umjesto osvete nađimo rješenje.

Možda imaju razlog što druge povređuju.

Možda su navikli na kažnjavanje.

 

Pazi,brini i sarađuj,

napravi planetu boljim mjestom.

Ako iz prve ne uspije, drugi plan skuj.

Prekinimo više živjeti sa stresom!

 

                              Jana Radusinović  VI/3

Svi imamo ista prava

 

Biti star nije sramota. Biti star ne znači da ne treba da budeš poštovan i srećan. U staračkim grudima i dalje bije srce puno života, željno ljubavi i pažnje.

U gradskom parku posmatram najstarije stanovnike grada. Često se zapitam kakav je njihov život. Nerijetko u njihovim očima vidim samoću i tugu. Skromno obučeni, sjede na klupama i pričaju o nekim davnim vremenima sa sjajem u očima koji bi usahnuo pri povratku u stvarnost. Bilo bi lijepo kad bih nekim čarobnim štapićem taj sjaj zauvijek zadržala u njihovim očima.

 Jedna od najranjivijih grupa stanovništva mora živjeti dostojanstveno. To je njihovo pravo i naša obaveza da im to omogućimo. Moraju imati finansijsku sigurnost jer je jako ponižavajuće moliti za bilo šta, poslije toliko godina davanja.  Često budu izloženi nasilju, omalovažavanju i siromaštvu. I njihov glas rijetko ko čuje. Obično su teret društvu, a rijetki su oni srećnici koji imaju porodicu u kojoj imaju svoju oazu mira i spokoja.

Dužnost mladih ljudi je da daju sve od sebe da ljudima koji su usamljeni, bolesni i siromašni pruže podršku. Jer oni itekako znaju da uzvrate ljubavlju, zahvalnošću i brigom.

 Kako svako najviše voli svoje društvo treba im omogućiti i kvalitetan društveni život, jer oni vole da se druže, razgovaraju, učestvuju u rješavanju problema. Njihovo životno iskustvo je neprocjenjivo, i ko želi da ih iskreno primi u srce, dobiće mnogo.

 Bolest je njihova svakodnevica sa kojom se nose hrabro a uz našu pomoć bi sve bilo lakše. Stoga, svaki vid diskriminacije prema starim ljudima treba biti najstrože kažnjen, jer svi imamo ista prava, bez obzira na godine.

Ljubav, poštovanje i dostojanstven život zaslužuju svi ljudi na svijetu a dužnost društva je da to omogući. Vodeći računa o starim ljudima možemo živjeti u nadi da će neko voditi računa i o nama, kada i mi ostarimo.

                                                                                  Anika Krivokapić VIII₂

                                                                                                                 

Zahvalnica pjesniku💕

Pjesniče naš slavni,

Hvala ti za ljubav koju siješ,

Brzo prođu ovi tmurni dani,

Jer nam srce ljubavlju griješ.

 

Tvoji vrapci svakog dana,

Pjevaju na tankoj grani,

Vesele se i skakuću,

Srećni su i razdragani!

                               Jovan i Pavle Krivokapić💗

Zahvalnica Vitu 

Ćiju ći,ćiju ći 

Mi smo mali vrapčići. 

Pjevamo ti pjesmu sad 

da ti uzvratimo za tvoj rad. 

 

Ćiju ći,ćiju ći 

dok ovo slušaš ti, 

na grani pravimo gnijezdo mi. 

 

Radujemo se proljeću 

i raznobojnom cvijeću, 

ćiju ći,ćiju ći 

Volimo te puno mi!

 

      MarijaBajić

Protestna pjesma Vitu Nikoliću 

Dragi pjesniče Vito, 

Znamo mi da nismo cvjećka, 

Ali, znaj, brzo ti se proljeće smješka. 

 

Ne znamo da li si znao, da djeca ovog bijelog svijeta 

Računaju na nas da se vratimo,  

pa ako nas prođe ljutnja, možda i do tvoje kuće svratimo. 

 

Nisu samo mali vrapci patili, 

Jer niko nije mislio o nama kada letimo sa jednog kraja na kraj, 

Jer to je naporan put, nije to destinacija za raj! 

 

Ti grumeni života koje žališ, 

Nisu krivi što zajedno sa nama nisu krenuli na topao jug. 

Možda bi tada promijenio mišljenje o nama i postao nam drug. 

 

Polako sviće novi,vedar, proljećni dan 

Proljeće tada izgleda čarobno i sve je kao san. 

Trebamo da širimo ljubav i slogu, zato 

Ostavimo nesuglasice po strani . 

 I sada zajedno svi  na ovaj vedar dan, 

 zabavljajmo se i izađimo vani. 

 

                         Andrea Krsmanović 

 

 PROTESTNA PJESMA LASTA

 

 Poštovani čika Vito,

 Vaše su nas riječi duboko takle,

 lijepe stvari kod nas su Vam promakle.

 

 Možda imamo razloge velike kao planina,

 zbog kojih nam smeta zima.

 Bijela sniježna kraljica zime

 naša bi krhka srca u kristaliće leda pretvorila.

 

 Naša nježna krila

 krupne kišne kapi ne bi podnijela.

 O vjetru i strašnim munjama

 ni da ne govorimo.

 

 Dozvolite nam da nas upoznate,

 a potom sud o nama donesete.

 Čim prva visibaba zaiskri među vlasima zelene trave,

 vidjećete naše malecne glave.

 

                                                                        Vuk Mirkovic

 

Protestna pjesma 💛

 

Mnogo smo ljuti na Vaše riječi,pišče,

one na dobrodušne ne liče.

Mi smo potpuno jednake kao vrapci,

i imamo časti.

 

Mi u toplijim krajevima živimo,

jer nam je to potrebno,

i na to smo se navikli potpuno.

Vrapci su od nas izdržljiviji,  

ali mi smo puno važnije i bitnije,

  

Svake godine vraćamo se u proljeće,

a Vi da nas pohvalite nećete.

Bjesni smo zbog Vaših riječi,

a prema svima mi smo nježni.

 

                        Vasilije Maric

 

Zahvalnost vrabaca  🌞

 

 

U ime cijele družine,

U gradu gdje najljepse vrijeme osvane,

Tamo gdje ljudi vole u prirodu ići,

Želim da ti se zahvalim,

Na našem jeziku,ćiju-ći.

Ti si, dobri pjesniče, razumio naše zimske muke,

Jer si i ti imao,

Teške životne trenutke.

 

 Shvatio si dobro,

Teže je ostati,nego otići,

 I zato ti zahvaljujemo,ćiju-ći.

​

                             Andrija Čanjak

 

Protesna pjesma pjesniku

 

Istina je sve što kažeš pjesniče,

Za to sitno grumenje života,

Ali mi nismo razmažene laste

Nas samo zove sunce i more,

Jer to je izvor našeg života.

 

Zato što se ljutiš na nas, pjesniče,

Mi ti pišemo ovo protestno pismo,

Morale smo otići na jug,

Jer za zimu mi rođene nismo.

 

A kada proljeće opet dođe,

Čuće se cvrkut i krila lupa,

Maleni vrapci, a i mi laste,

Bićemo jedna vesela grupa.

 

                           Damjan Blečić

Pohvala lastama

Što ste na nas digli graju,

Poštujemo i mi sve, naše ptice drugarice,

al' smo malo ljute na vaše riječi krute.

 

Zar mi da smo razmažene

jer mećavu ne volimo i miljama letimo,

da se dječijoj graji veselimo.

 

                               Tijana Bojanić

Vrapčija zahvalnica 

 

Poštovani gospodine Vito, 

vašu pjesmu slušamo i jako nam se sviđa, 

pa smo i mi smislili jednu za Vas. 

 

Dok smo bili u letu, 

čuli smo najbolju pjesmu 

na svijetu. 

 

Iznad krošnji svih, 

vlada mir.Ćute bubice 

i hrastov žir. 

 

Svakog dana sve nam je  

teže,i srce nam 

se sve jače steže. 

 

 

Smisliti pesmu to nije lako 

i to ne može baš svako. 

 

Zahvaliti se ne znamo kako, 

naš jezik ne zna baš svako. 

 

Ali u svakom slučaju 

hvala,sad nam se jako  

spava. 

 

                              Jovana Ćorić Vl1 

Protestna pjesma

 

 Dok pisaste vaše rime,

 uvrijediste naše ime.

 Nijesu laste tako loše,

 i uvjek su dobrodošle.

 Kada laste na put kreću,

 poželi im makar sreću,

 da se krila ne umore i oluje ne obore.

 Razmažene laste od Vas traže

 poštovanje da im se ukaže.

                                                    Pavle Vukosavljevic

 

 - ENTERIJER MOJE SOBE

- STARA PORODIČNA KUĆA

                                                                               

PJESMA O MALOM PRINCU

Negdje u svemiru,
Mali Princ je u nemiru.

Sebi pravog druga traži,

a zna da je Ruži najdraži.

Jedna nježna,crvena ruža,

 trnjem će da se naoruža.

Dok ne rodi se leptir dane broji,

jer se gusjenica boji.

Kad je hladno ona Princu kaže,

da joj je pod staklenim zvonom draže.

Latica joj se smrzne,

pa Princa iz sna trzne.

Krenuo je on na dalek put,

jer je bio malo ljut.

Prijatelja je želio,

i sa pilotom priče je dijelio.

Posjetio je šest planeta,

i shvatio da je šteta,

što je tako lijepu,crvenu damu,

ostavio na planeti samu.

Mudra lisica mu dobro reče:

"Gledaj srcem,Prinče,

ono vidi ljubav nečiju,

mnogo bolje od očiju!"

Pilotu će nedostajati mnogo,

jer na život on ne gleda strogo.

Vidi na crtežu zmijskog cara,

a ne šešir pun para.

Ujed zmije bolan je bio,

ali je Princ i to podnio.

Ide svojoj Ruži,

da se sa njom ponovo druži!

                                                          Jovana Jovović,IX-1

                                   HUMANOST JE PRUŽITI NEKOME LJUBAV

        I ovog hladnog jesenjeg jutra rastanak sa krevetom mi teško pade.Umorne oči mi zasjeni pogled sa balkona.Raskošna gola lipa, okružena tepihom satkanim od zlatnog lišća,izgledaše veličanstveno.Protrljah oči uz veselo:“Ovo će biti dobar dan!“

       Uzeh debeli,šuškavi kaput i krenuh u šetnju.Napolju je bilo baš hladno, pa me iznenadiše dječiji glasovi!Ugledah malenu djevojčicu i dječaka malo starijeg od nje,kako sjede na mokroj,drvenoj klupi.Oskudno obučeni,zbijeni jedno uz drugo,nijesu mnogo obraćali pažnju na ljude u okolini.Glasno su se smijali.Prolaznici su se saginjali i ubacali novac u kartonsku kutiju ispred njih. Niska,plava žena im pruži  ruku punu novčića.Dječak uze novac,a djevojčica se toplim glasom zahvali.Priđoh  i sjedoh pored njih.Skidoh kaput i oboje ih ogrnuh.Djevojčica podiže glavu i začuđeno me pogleda.Krupne crne oči mi ne dozvoliše da skrenem pogled.“Da li ste srećni“,upitah ih.“Ne znam“,odgovori dječak.“Ja bih bila“,nadmeno im se obratih.“Možda nijeste bogati,možda nemate osnovne stvari za život,topli obrok,ušuškani krevet,raskošni dom!Ali imate jedno drugo.Imate radost,podršku,zagrljaj!Neko žudi za tim.Humanost je dati nekome materijalne stvari,ali i pružiti nekome ljubav!Barem u tome uživajte sada,ostalo je nebitno.“

            Spustih novac u kutiju,okrenuh se i uz osmijeh rekoh:“Ovo je bio dobar dan!“

                                                                                                  Anastasija Višnjić ,IX₃

USPOMENA

                                                                  Osjećam...                   

Djetinjstvo napuštam

Za mnom ostaju dani ti.

                                                                   Osjećam...

Budućnost me zove

Idem u zagrljaj mladosti.

Čujem riječi:

,, Dođi, život te čeka

i  vodi negdje daleko,

Daleko od dječijeg svijeta“.

Uspomena iz djetinjstva,

Taj plamen što se ne gasi

Kao nebo zvijezde,

Moje će sjećanje uvijek da krasi.

                                                              Katarina Vukotić, IX₁

  

                                                           HUMANOST

Mnogim ljudima pomoć treba,

nije bitno da li je starac,mladić ili beba,

za svaku sitnicu zahvalni su do neba.

Život ih nije mazio od rođenja,

za sve imaju mnogo strpljenja,

zato im čvrsto pruži ruku,

pomozi im da prebrode probleme i muku.

Budi solidaran u njihovoj nevolji,

time ćeš postati čovjek bolji!

                                                                             Jovan Stanojević, IX₃

RUŽAN SAN

Negdje u zemlji dalekoj,

srela sam dijete bez oca i majke,

sjećam se, tražio je koricu hleba,

I baku da mu priča bajke.

To siroče je tražilo svoj dom,

toplo ognjište i majčine ruke

                                                                  njemu je nedostajala ljubav

jer su ga svakog dana pratile muke.

Dijete jadno, gladno

koje nije imalo druga

nije znalo za mir.

njegovom zemljom vladala je tuga.

Priđoh mu i,odjednom, u svom srcu osjetih bol

zaželjeh da i ono živi kao ja,

da osjeti ljubav roditelja svog.

Mislila sam da je stvarnost,

ali bližio se dan,

cvrkut ptica me probudio,

i shvatih da je sve bio samo ružan san.

                                                                      Katarina Vukotić, IX₁

                                    KAD POMAŽEMO DRUGIMA, POMAŽEMO SEBI

      Riječ humanost ne predstavlja samo doniranje odjeće, hrane ili novca.To je i saosjećanje sa osobama kojima je pomoć potrebna. Ako nekom želim da pomognem to radim od srca i s puno ljubavi.

       Na kraju moje ulice nalazi se mala kuća u kojoj živi jedna dobra starica. Zove se Nada. Ima sijedu, kovrdžavu kosu. Na njenom izboranom licu uvijek je nježni osmjeh, kojim me obraduje kad god je ugledam. I bez naočara, ona me uvijek pozna, osjeti moji blizinu. Gleda me umiljato, kao da me pogledom moli da ostanem što duže. U njenom pogledu ima mnogo dobrote i ljubavi koja je održava u životu. Niko od rodbine je ne posjećuje. Vidim da je mnogo tužna zbog toga ali kao da sam joj ja lijek za samoću.  Gleda me kao  unuče, a ja u njoj vidim baku koju neopisivo puno volim. Svakog dana posle škole donesem joj ručak, čistu odjeću i sredim joj krevet a ponekad i počistim kuću. I ona se, takođe, trudi da mi olakša koliko može. Vidim koliko je zahvalna i koliko cijeni moju pomoć. Omiljeni dio moje posjete joj je kad sjednem kraj nje i pričam joj kako mi je bilo u školi, kad joj čitam knjige i kada gledamo televiziju.Teško mi je da je ostavim, ali, ona zna da ću ponovo doći. Često dođem da učim kod nje jer je tamo tišina. Uvijek mi pomogne, sasluša me i pohvali. Volim kad mi priča o svom životu koji nije bio nimalo lak. I da sto puta ispriča isto, ne bi mi dosadilo. Svaki put je slušam kao da je prvi.

       Vikendom idemo u kratku šetnju pored rijeke. Voli udisati svježi vazduh i slušati crvkutanje ptica, kao i šum vode i vrba. Nije samo ona zahvalna meni već sam i ja njoj. Naučila me je da pravim ukusne kolačiće, da pletem i vezem, ali, najvažnije od svega, naučila me je šta je život. Nikada nije rekla nešto loše. Uvijek je govorila da treba imati nade u Boga, baš kao što i njeno ime kaže, i da se dobro dobrim vraća. Dok sam joj čitala knjige ,bila sam na dobitku. Ja sam ta koja je postajala sve bolji, bogatiji i ispunjeniji čovjek.Prošle godine isplela mi je prelijepu plavu kapu i šal. Rekla je da ne želi da mi bude hladno dok se igram napolju. Dok sam pravila Sneška Belića i anđele u snijegu, ona me blago gledala kroz prozor sa  osmjehom na licu. Uvjek bi brinula o meni, a ako nemam vremena da dođem rastužila bi se i mislila da mi je na teretu. Ali, to je bilo nemoguće jer je ona postala dio mene i mog srca.

       Znam da i kada  više ne bude sa nama, da će me baka Nada isto tako nevino i sa puno ljubavi  gledati sa drugog  svijeta. Ona je moj anđeo čuvar.

                                                                                                   Jovana Jovović, IX₁

                                                        SAN I JAVA STARE MASLINE

            Sve što su nevolje bile veće,sve što su harale strašnije vojske,ona je bila jača i postojanija.Stara maslina budi u meni lijepa sjećanja i drage uspomene.

            Mnogo godina sam je posjećivala i otkrivala joj svoje tajne.Uvijek sam mogla sve da joj ispričam.Ona me pažljivo slušala i ćutala.Nikada nije htjela da govori o sebi, bila je dobar savjetnik,slušalac i prijatelj.Ali,odlučila je da mi ispriča nešto više o sebi , svom dugom životu i avanturama koje su joj se dogodile.

„ Koliko je bora na mom stablu,toliko imam priča da ispričam.Zbog moje dugovječnosti, postoje brojne priče i legende.Ispod moje krošnje su dolazili bolesni da se izliječe,nesrećni da bi bili srećni,a zaljubljeni da bi njihova ljubav dugo trajala.Dolazile su da se mire i zavađene strane,pa je po meni čitavo jedno područje dobilo naziv Mirovica.Postoji mnogo lijepih uspomena koje čuvam u svom srcu.Svake godine pod mojom krošnjom se održavaju razne manifestacije i susreti.Takođe,mnogo turista iz raznih zemalja dolazi da me posjeti,toliko kilometara pređu samo da bi  vidjeli mene,Staru maslinu.Jako je lijep taj osjećaj kada te ljudi vole i čuvaju.Uzgajali su me srcem, sa velikom ljubavlju čuvali.Dva puta sam paljena,mnogo sam patila i Sve što su nevolje bile veće,sve što su harale strašnije vojske,ona je bila jača i postojanija.Stara maslina budi u meni lijepa sjećanja i drage uspomene.

            Mnogo godina sam je posjećivala i otkrivala joj svoje tajne.Uvijek sam mogla sve da joj ispričam.Ona me pažljivo slušala i ćutala.Nikada nije htjela da govori o sebi, bila je dobar savjetnik,slušalac i prijatelj.Ali,odlučila je da mi ispriča nešto više o sebi , svom dugom životu i avanturama koje su joj se dogodile.

„ Koliko je bora na mom stablu,toliko imam priča da ispričam.Zbog moje dugovječnosti, postoje brojne priče i legende.Ispod moje krošnje su dolazili bolesni da se izliječe,nesrećni da bi bili srećni,a zaljubljeni da bi njihova ljubav dugo trajala.Dolazile su da se mire i zavađene strane,pa je po meni čitavo jedno područje dobilo naziv Mirovica.Postoji mnogo lijepih uspomena koje čuvam u svom srcu.Svake godine pod mojom krošnjom se održavaju razne manifestacije i susreti.Takođe,mnogo  plakala,ali ozdravila sam uz pomoć ljubavi i pažnje ljudi koji su bili jako tužni zbog mene. Nijesu dozvolili da bespomoćno gledam svoje stablo kako trune i bolesne grane kako se muče;da nije bilo njih,ne bi bilo ni mene.Ozdravila sam,uz njihovu pomoć,ali ipak su svi ti ružni događaji ostavili trag na meni. Osim toga što je to za mene jedno ružno sjećanje,nijesam više bogata plodovima kao ranije,već su plodovi na mojim,još uvijek zelenim granama, jako rijetki. Uprkos svemu,ja sam i dalje najstarije i najznačajnije drvo u Crnoj Gori, i dalje ljudi dolaze da me posjećuju,i dalje me vole i čuvaju. ”

            Kada je ovo izgovorila,Stara maslina je polako savila svoje  grane i umorno sklopila oči.Izgleda da se umorila od svega, da je bila isuviše stara i nejaka za nove avanture.Sjećanje na nju i njenu velikodušnost tjera me da svake godine jedva dočekam dan kada ću krenuti put Bara.Znam da će me tu,još dugo,čekati umorni ali utješni glas mog dobrog drveta.

                                                                                      
                                                                                                  Tijana Žugić, IX₁

      






                                                    SAN I JAVA STARE MASLINE

      U  zagrljaju Starog Bara, na Mirovici, spava dama, uljuljkana i ušuškana, čak dvije hiljade godina. Stara maslina sanja svoj san, priča svoje priče, čuva prošlost i živi sadašnjost.

       Očarana sam njenom postojanošću, dostojanstvenim držanjem, odvažnošću sa kojom nas dočekuje i ispraća. Osjećam toplinu kamene ograde; posmatram ponosnu staricu i razmišljam. Ne mogu da sakrijem uzbuđenje što na ovom prostoru mogu da zamislim sve one likove iz filmova koji govore o Rimskom carstvu, Vizantiji, Antičkoj Grčkoj... U takvim ratnim pohodima i zveckanju štitova i mačeva, rodila se naša kraljica. Nije joj bilo lako. Odoljela je naletima mržnje što su njenu Crnu Goru željeli uništiti. Koliko ona traje, toliko traje borba za očuvanje rodnog kamena, za čast i poštenje. Dok je posmatram, čini mi se da njeno staro stablo usporeno i teško diše. I da se trza, povremeno, kao da sanja ružan san. Htjedoh pomilovati one njene duboke bore i reći joj da ne brine. Možda sanja mučne trenutke kad su se sastajali ispod nje zavađeni, zakrvljeni, spremni na najgore. Molila ih je i savijala svoje grane da ih uvjeri da je ljubav i poštovanje jedina vrijednost koja će ih održati i učiniti srećnima. I kad je gorela, oprostila je grešnicima. Uprkos svemu, oporavila se i ponovo darovala plodove mira. Kao da se nasmiješila kad se sjetila  mladih momaka što su, za ljubav svoje djevojke, morali saditi nova stabla masline. Tada je na ljubav mirisala Mirovica.

    Zanjihaše se grane stare dame i meni se učini da se probudila i da me ugledala. Podsjeti me na moju prabaku, koja, kad kod dođem kod nje, odnekuda donese neki slatkiš da me počasti! I maslina kao da reče:˝Otkud ti, Jovana? Milo mi je što si došla da me posjetiš!˝ Taman joj htjedoh otpozdraviti, kad se Mirovica pretvori u smijeh, graju, dozivanje... Stare kornjače umakoše od oduševljenih povika! Dječija radost preplavi stvarnost, sunce zasija još jače, a Stara maslina spokojno uzdahnu: ˝Dobro je, kad se djeca smiju, onda je sve u redu! Trenula sam malo, pa se uplaših tišine!˝

       Rado bih dohvatila njenu granu, da se pozdravimo i da joj  obećam da ću ponovo doći. Do tada, neka ona čuva ovo nebo, more, sunce,ljude. Odoh ja mom rodnom Nikšiću, odlučna u namjeri da gajim ono čemu me naučila Stara maslina.

                                                                                                  Jovana Jovović, IX₁

PISMO HASANAGINICE HASANAGI (21. vijek)

   Dragi Hasan-aga,

   Svjesna sam situacije u kojoj se nalaziš,žao mi je što moraš biti u bolnici zbog virusa gripa i što nijesi sa porodicom..Nadam se da ćes imati razumijevanja što nijesam u mogućnosti da te posjetim.Otputovala sam sluzbeno u London , gdje ću boraviti oko tri mjeseca.Posao koji radim je odgovoran,i sam znaš, pun odricanja, i  zahtijeva odvajanje od djece.To mi kao majci najteže pada.Njih sam ostavila na povjerenje dadilji Ani,nadam se  da će se lijepo brinuti o njima.Sa djecom se čujem preko Skypa i Facebook-a.Oni te pozdravljaju i žele ti brz oporavak.Mnogo nam nedostaješ, ali znam da si tu da bi poboljšao svoje zdravstveno stanje.

           Želim ti brz oporavak i da nam se vratiš zdrav,srećan i zadovoljan.

                                              S ljubavlju,tvoja Hasanaginica

       

                                                                                         Jovan Stanojevič, IX₃

      

                                     PISMO HASAN-AGI

                 Dragi, mnogo bih voljela da dođem, ali svakog dana imam revije i photoshooting-e. Sljedeće sedmice idem na reviju u Indiju, pa se dugo nećemo gledati. Kada izađeš iz bolnice obavezno dođi da vidiš moje nove kreacije, bićeš oduševljen. Ne brini za djecu, oni uživaju u Dubaiu sa svojim ujakom. Čujemo se preko vajbera , slike su im cool. A sada idem, moram objaviti nove slike na instagramu i par statusa na twiterru.

                                                                                        Tvoja Hasanaginica

                                              

                                          PISMO HASANAGINICI

         Hasanaginice, otkaži polazak u Indiju i što prije dođi kod mene! Za  kreacije ćemo lako, uopšte mi nije jasno šta očekuješ od toga. Pa, ko je lud da potroši stotine eura na te krpice? Kada se djeca vraćaju? Baka im je napravila kačamak, sigurno su gladni. Kakav sad Dubai? Nemoj da mi trošiš novac na šminku, mora se  stoka nahraniti. Očekujem da mi napraviš nešto lijepo za jelo i već sjutra doneseš.

                                                                                                        

                                                                                                          Hasan-aga

                                                                                                 Tijana Žugić, IX₁

            

ZVJEZDANI IZVOR

          Sjećam se, bilo je ljeto . Sjedio sam ispred kuće i svoj pogled usmjerio ka petrolejskim lampama koje su,  kao okamenjeni svici, stajale nad drumovima . Gledao sam, ali mi šum lišća  skrenu pažnju jer je ranjavao tišinu u kojoj sam uživao.

         Vedro nebo me tjeralo na razmišljanje o životu , o ljudima … o svemu. Kao da je blijedi mjesec topio zvijezde u misaone strelice i,  kao kakav strijelac,  gađao me njima . Svakog sekunda misli su se mijenjale, ali to nije pravilo talase u mojoj glavi  već je svaka misao našla svoje mjesto ,kao slagalica. Razmišljao sam i o tome  kako ljudi osvajaju nebo , mjesec,  a nijednom se ne okrenu svom zvjezdanom izvoru. Nekad je zvjezdano nebo čisto , sjajno, a nekad naiđe koji oblačak pa prikrije poneku zvijezdu ,pa i moja nekad potamni! Ali, zvijezda mora da se bori dok njen sjaj ne probije taj oblačak . Upravo ovo mi se vrzmalo u mislima , činilo mi se da je nebo ogledalo života da smo mi ljudi zvijezde i da svaki čovjek ima svoju borbu, kao zvijezda oblak .

         Gledajući tako,pogledom prikovan za nebo, odjednom se vratih na zemlju.  Činilo mi se da sam bio mudriji i kao da sam dugo putovao, a zapravo sam posmatrao to nebesko prostranstvo samo par minuta .

                                                                                                            Bogdan Gajić   IX₂

                                Djetinjstvo

             Prolaze sati,dani,godine...

             Polako stupam u nepoznat kraj,

             Za sobom ostavljam bezbrižni raj.

            Djetinjstvo će ostati uspomena,

            Nalik slici koja ne blijedi,

            A  sada nešto drugo slijedi.

            Već sam odrasla,nijesam više dijete,

            Pa kažu biće više sjete.

  

           Ne vjerujem da će biti sjete,

          Jer ja ću zauvijek ostati dijete.       

                                                          Tijana Žugić

                                                                IX-1

                          Jedina misao

 

                    Ti,samo ti,

                    Jer mom životu daješ smisao,

                    Od jutra pa do večeri,

                    Moja si jedina misao.

                   Mogu dugo da gledam tvoj osmijeh,

                   Predivno lice...

                   Moja ljubav nema granice. 

                   Čitav život u jednoj osobi,

                   Nadam se da će tako i ostati.

                   Volim te,samo tebe,

                   Jer mom životu daješ smisao,

                  Od jutra pa do večeri,

                  Moja si jedina misao.

                                                   Tijana Žugić

                                                           IX-1